“OSEĆAM SE KAO U ZATVORU”: Potresna ispovest Srećka iz Jagodine, zbog ciroze jetre živi u četiri zida (FOTO)
OSEĆAM se kao da sam u zatvoru. Bio sam hiperaktivan, puno sam radio, družio se sa prijateljima. Sada sam u četiri zida, a “prijatelji” su mi telefon i TV. Zatišje. To mi veoma teško pada.
FOTO: Privatna arhiva
Ovako za “Večernje novosti” Srećko Savić (57) iz Jagodine opisuje stanje u kome se nalazi otkako mu je pre dve i po godine dijagnostikovana ciroza jetre nepoznatog porekla. Najveći šok mu je bilo samo saznanje.
Ciroza jetre je podmukla bolest, jer je to organ koji nema nerve i ne boli, pa se najčešće otkrije u završnoj fazi, i jedini organ za koji ne postoji alternativa osim transplantacije.
– Kroz glavu su mi odmah prošle baka i majka, koje su istu bolest dobile u poznim godinama. Živeo sam mnogo bržim tempom i bio sam pod stresom zbog posla, te sam verovatno ranije oboleo. Nisam shvatao težinu bolesti i nastavio sam da radim u svojoj bravarskoj radionici. Kada sam dobio unutrašnje krvarenje, shvatio sam da nije šala. Da nisam imao podršku porodice i prijatelja, verovatno ne bih ni započeo mukotrpno lečenje u Kliničkom centru u Beogradu, za čije vrsne stručnjake imam samo reči hvale – kaže Savić i dodaje da bi posle transplantacije najpre otišao na putovanje.
Potpredsednici Udruženja “Zajedno za novi život”, Željki Bojić (35) iz Beograda, ciroza jetre dijagnostikovana je kada je bila student Medicinskog fakulteta. A na listu za transplantaciju upisana je juna 2022. godine. Kaže da je nakon saznanja za bolest, usledio šok, veliki emotivni rolerkoster u glavi, jer je shvatila koliko je tanka linija između života i smrti, da je, jedini lek, transplantacija. Težak, neizvestan i trnovit put i od tog tenutka njen život je pretvoren u veliki peščani sat i jedno veliko čekanje.
Edukativne tribine i osvešćivanje
MINISTARSTVO zdravlja ulaže dosta napora, kao i naše udruženje, ali transplantacija nije samo sistemske prirode i država ne može da nam reši problem. Ključno je podizanje svesti o ovoj temi – kaže Bojićeva. – Kada postoji potencijalna moždana smrt kod pacijenta, veoma često je odgovor negativan, baš zbog toga što ljudi nisu dovoljno prosvećeni. Zato organizujemo edukativne tribine – kaže potpredsednica Udruženja “Zajedno za novi život”.
– Moja bolest počinje 2010. godine na rutinskom ultrazvučnom pregledu na kom je doktorka dijagnostikovala kamen u žučnoj kesi. Osećala sam da polako gubim bitku i da život polako ističe iz mene. Došlo je do postoperativnih komplikacija, rezultati su bili sve lošiji i osećala sam da mi se život gasi. Ali, onda mi je hirurg, prof. dr Nebojša Stanković, sa Vojnomedicinske akademije, baš na moj 21. rođendan, posle osmočasovne operacije podario najlepši poklon – život. Ono što tad nisam znala je da je to tek jedna u nizu borbi koje mi predstoje – navodi Željka Bojić i dodaje da su joj sve želje, planovi i snovi zaustavljeni.
Potpredsednica Udruženja kaže da u Srbiji na transplantaciju jetre čeka osamdesetak pacijenata, na bubreg oko 800 odraslih i 30 dece, novo srce čeka pedesetak, a rožnjače oko 1.000 ljudi. Ona dodaje da posle transplantacije jetre pacijenti postaju radna populacija, aktivni članovi društva i život im se vraća u normalu.

